SPOSOBNOST VIDA U VOŽNJI
U većini zemalja procedure ispitivanja osjetila za izdavanje vozačke dozvole dizajnirane su da uoče veće funkcionalne neurološke nedostatke. Sposobnosti koje se vjerojatno najčešće testiraju uključuju vizualnu akutnost i ponašanja pod motoričkom kontrolom. Uobičajeno je u mnogim zemljama izdati dozvolu koja od nositelja zahtijeva uporabu naočala tijekom vožnje, ali mnogi takvi vozači zanemaruju tu obvezu.
Optička pomagala naročito su važna tijekom noćne vožnje budući da ne utječu samo na vizualnu akutnost, nego i na veličinu zjenice (i stoga dubinu fokusa) i prijemljivost za bljesak. Osjetljivost na objekte niskoga kontrasta također je važna ali se rijetko testira. Nedostaci u vidu boja u većini se zemalja ne smatraju ograničavajućima, ali tijekom uvjeta noćne vožnje vozačima s nedostacima u vidu boja često će biti teško opaziti i prepoznati prometne znakove.
Ulozi drugih "manjih" osjetilnih/perceptualnih nedostataka u sigurnosti vožnje ne pridaje se dovoljno pažnje. Začudo, postoji široki spektar vizualnih nedostataka za koje se ne čini da osjetno utječu na izvođenje ili sigurnost u vožnji. Očekivano opadanje kvalitete izvođenja ovisi o specifičnostima vizualnog nedostatka i koliko je dana funkcija važna za zadaću vožnje. To nije lako utvrditi jer neki sekundarni vizualni zadaci mogu biti zahvaćeni više od primarnoga vizualnog zadatka navođenja.
Sklonost javnosti da percipira vozačku dozvolu kao "pravo" i visoka cijena dobivanja takve dozvole čine nepopularnim podržavanje pravila koja zahtijevaju dodatne testove vida za upravljanje motornim vozilima. No postoji sve veća zabrinutost u vezi s ulogom takvih nedostataka i njihovih međudjelovanja - naročito kod starijeg pučanstva.
Primjer testiranja vida
Vizualna oštrina determinira određene mogućnosti vida, a definira se jednostavno kao mjera sposobnosti razaznavanja finih detalja na statičkom objektu. Postoje četiri različita tipa vizualne oštrine, a svaki se odnosi na sposobnost da se razlikuje drugi aspekt detalja. Opisani su kako slijedi:
- Minimalna vidljivost, što je sposobnost da se otkrije točkasti izvor svjetlosti kao što je zvijezda.
- Minimalna sposobnost percepcije, što je sposobnost otkrivanja malih objekata uz homogenu pozadinu. Primjeri su mala crna točka, disk ili stupac na bijeloj podlozi ili bijela slova na tamnoj podlozi.
- Minimalni razmak, što je sposobnost da se vidi da su dva ili više objekata koji se nalaze vrlo blizu jedan drugom, odvojeni. Primjeri su dva ili više paralelnih stupaca, rešetke u obliku sinusoida, dva diska i šahovnica.
-Minimalna raspoznatljivost, što je sposobnost da se razaznaju prekidi ili nepravilnosti u obrisima predmeta. Primjer je vernier (nonij) oštrina.
Većina se testova oštrine (osim minimalne vidljivosti) temelji na veličini najmanjeg detalja koji se može razaznati, mjereno u minutama vizualnoga kuta luka koji leži nasuprot oku. Pretpostavlja se da je "normalna" vizualna oštrina sposobnost raspoznavanja detalja objekta od jedne minute luka na 6 metara. Za osobu koja može raspoznati jednu minutu detalja na ploči za testiranje na udaljenosti od 6 metara, kaže se da ima oštrinu od 6/6. Rezultat od 6/12, što je tipična minimalna razina oštrine za dobivanje vozačke dozvole, znači da ta osoba jedva čita na 6 metara ono što bi netko s oštrinom 6/6 mogao čitati na 12 metara. Gledano s praktične strane, to isto tako znači da oni mogu čitati znakove na autocesti na oko pola udaljenosti od nekoga tko ima oštrinu 6/6. Povremeno će se čuti da je oštrina 6/6 perfektna vidljivost. No, to nije tako. Ima mnogo ljudi, posebno medu mlađom populacijom, čija je oštrina mnogo bolja od 6/6.
Za testiranje u vožnji noću primjenjuju se ovi testovi:
- oštrina niskog osvjetljaja (oštrina mjerena pod uvjetima relativno niske osvijetljenosti)
- oštrina niskoga kontrasta (oštrina mjerena uporabom sivog na bijelom simbolu, a ne crnog na bijelom)
- osjetljivost na blještavilo (oštrina ili sposobnost otkrivanja objekta, mjerena u prisutnosti blještavila)
- oporavak od blještavila (koliko dugo je potrebno da se oporavi od izlaganja blještavilu)
- prag otkrivanja objekta s niskim kontrastom (sposobnost otkrivanja objekta čiji se osvjetljaj samo blago razlikuje od njegove pozadine).
Postoji interes za provođenje gore napisanih testova ali se oni još uvijek malo koriste i to većinom u eksperimentalne svrhe.
Važnost kontrasta objekata
Kontrast se definira kao karakteristika nekog mjesta koja čini da se neki predmet razlikuje od svoje pozadine. Na višim stupnjevima osvijetljenosti kontrast se može dobiti pomoću elemenata kao što su razlike u boji, uzorku, zasjenjenju, strukturi i svjetlu.
Pri vožnji motornog vozila noću, dostupan je samo kontrast svjetla. Ljudsko oko reagira na kontrast. Grubo rečeno, to je jedini način na koji se može vidjeti da je nešto ondje. Čini se da se obično podrazumijeva da je funkcioniranje sustava osvjetljenja u tome da osvijetli potencijalne opasnosti kako bi se one mogle vidjeti. Nije tako. Posao koji sustavi osvjetljenja moraju izvršiti je stvoriti kontrast između određenog objekta i njegove pozadine. Automobilska prednja svjetla obično rade tako da čine objekt svjetlijim od pozadine. Stalni sustavi osvjetljenja mogu to činiti, ili oni mogu osvijetliti pozadinu tako da se cilj vidi u silueti.
Od različitih načina na koje se može izračunati kvantiteta kontrasta, možda je najjednostavniji omjer koji opisuje odnos osvijetljaja između objekta i njegove pozadine. Na primjer, ako je osvijetljaj cilja 8 jedinica i osvjetljaj pozadine 2 jedinice, omjer kontrasta iznosi 4 prema 1.
Refleksija objekata
Svjetlosni se kontrast može postići kad objekt i pozadina primaju različita osvjetljenja, kad je pozadina prilično odmaknuta od objekta, kad pozadina sadržava izvore svjetla, ili kad objekt i pozadina imaju različite refleksije. U uvjetima noćne vožnje različita osvjetljenja općenito se pojavljuju u slučajevima koji nam omogućavaju da se vidi objekt u silueti. Na primjer, ulična lampa ili drugi izvori mogu povećati osvjetljaj ceste ili građevina iza pješaka, omogućavajući da ga/ih se vidi kao tamni predmet nasuprot svijetloj pozadini.
Zbog načina na koji su prednja svjetla konstruirana često se događa da osvjetljenje objekta nije dovoljno veće od osvjetljenja pozadine te se objekt ne vidi sve dok mu se vozilo toliko ne približi da postoji realna mogućnost za sudar. Glavna snaga sustava oborenog snopa je usmjerena prema dolje i desno. To znači da najviši stupnjevi osvjetljenja padaju na donji dio objekta, gdje je pozadina (obično površina ceste) relativno blizu. Ako oboje ima sličnu refleksiju, bit će malo kontrasta i mala vjerojatnost da će vozač primijetiti objekt.
Najbolja prilika za dobar kontrast u uvjetima noćne vožnje je u razlikama u refleksiji objekta i pozadine. Pješak koji nosi odjeću svijetlih boja općenito će biti uočen na većoj udaljenosti nego onaj koji nosi tamnu odjeću. Pješaka koji nosi reflektirajuću odjeću uočit će se na još većoj udaljenosti.
Analizom podataka utvrđeno je da je u suhim uvjetima cesta blizu ispitnom vozilu relativno svijetla, a osvjetljaj se smanjuje kako se povećava udaljenost od automobila, što je očekivano. Odmah nakon što se cesta smoči, maksimalni osvjetljaj ispred ispitnog vozila pada za oko 10% od suhe vrijednosti. Čak nakon 90 minuta maksimalni osvjetljaj pločnika iznosio je samo oko trećinu suhe vrijednosti.
Istraživači su također izmjerili refleksiju odjeće koju je nosilo 80 pojedinaca u različito vrijeme u godini. Rezultati pokazuju da je više od 40% izmjerene odjeće imalo refleksiju od 5% ili manje. Više od 60% odjeće je imalo refleksiju 10% ili manje.
Ti podaci jasno pokazuju da objekt, koji je u međusobnom djelovanju s automobilima na cestama s nekom učestalošću (pješaci), ima otprilike istu refleksiju kao i površina ceste u velikom postotku vremena. Čini se da bi to dovelo pješaka u bitno nepovoljan položaj.
Optička pomagala naročito su važna tijekom noćne vožnje budući da ne utječu samo na vizualnu akutnost, nego i na veličinu zjenice (i stoga dubinu fokusa) i prijemljivost za bljesak. Osjetljivost na objekte niskoga kontrasta također je važna ali se rijetko testira. Nedostaci u vidu boja u većini se zemalja ne smatraju ograničavajućima, ali tijekom uvjeta noćne vožnje vozačima s nedostacima u vidu boja često će biti teško opaziti i prepoznati prometne znakove.
Ulozi drugih "manjih" osjetilnih/perceptualnih nedostataka u sigurnosti vožnje ne pridaje se dovoljno pažnje. Začudo, postoji široki spektar vizualnih nedostataka za koje se ne čini da osjetno utječu na izvođenje ili sigurnost u vožnji. Očekivano opadanje kvalitete izvođenja ovisi o specifičnostima vizualnog nedostatka i koliko je dana funkcija važna za zadaću vožnje. To nije lako utvrditi jer neki sekundarni vizualni zadaci mogu biti zahvaćeni više od primarnoga vizualnog zadatka navođenja.
Sklonost javnosti da percipira vozačku dozvolu kao "pravo" i visoka cijena dobivanja takve dozvole čine nepopularnim podržavanje pravila koja zahtijevaju dodatne testove vida za upravljanje motornim vozilima. No postoji sve veća zabrinutost u vezi s ulogom takvih nedostataka i njihovih međudjelovanja - naročito kod starijeg pučanstva.
Primjer testiranja vida
Vizualna oštrina determinira određene mogućnosti vida, a definira se jednostavno kao mjera sposobnosti razaznavanja finih detalja na statičkom objektu. Postoje četiri različita tipa vizualne oštrine, a svaki se odnosi na sposobnost da se razlikuje drugi aspekt detalja. Opisani su kako slijedi:
- Minimalna vidljivost, što je sposobnost da se otkrije točkasti izvor svjetlosti kao što je zvijezda.
- Minimalna sposobnost percepcije, što je sposobnost otkrivanja malih objekata uz homogenu pozadinu. Primjeri su mala crna točka, disk ili stupac na bijeloj podlozi ili bijela slova na tamnoj podlozi.
- Minimalni razmak, što je sposobnost da se vidi da su dva ili više objekata koji se nalaze vrlo blizu jedan drugom, odvojeni. Primjeri su dva ili više paralelnih stupaca, rešetke u obliku sinusoida, dva diska i šahovnica.
-Minimalna raspoznatljivost, što je sposobnost da se razaznaju prekidi ili nepravilnosti u obrisima predmeta. Primjer je vernier (nonij) oštrina.
Većina se testova oštrine (osim minimalne vidljivosti) temelji na veličini najmanjeg detalja koji se može razaznati, mjereno u minutama vizualnoga kuta luka koji leži nasuprot oku. Pretpostavlja se da je "normalna" vizualna oštrina sposobnost raspoznavanja detalja objekta od jedne minute luka na 6 metara. Za osobu koja može raspoznati jednu minutu detalja na ploči za testiranje na udaljenosti od 6 metara, kaže se da ima oštrinu od 6/6. Rezultat od 6/12, što je tipična minimalna razina oštrine za dobivanje vozačke dozvole, znači da ta osoba jedva čita na 6 metara ono što bi netko s oštrinom 6/6 mogao čitati na 12 metara. Gledano s praktične strane, to isto tako znači da oni mogu čitati znakove na autocesti na oko pola udaljenosti od nekoga tko ima oštrinu 6/6. Povremeno će se čuti da je oštrina 6/6 perfektna vidljivost. No, to nije tako. Ima mnogo ljudi, posebno medu mlađom populacijom, čija je oštrina mnogo bolja od 6/6.
Za testiranje u vožnji noću primjenjuju se ovi testovi:
- oštrina niskog osvjetljaja (oštrina mjerena pod uvjetima relativno niske osvijetljenosti)
- oštrina niskoga kontrasta (oštrina mjerena uporabom sivog na bijelom simbolu, a ne crnog na bijelom)
- osjetljivost na blještavilo (oštrina ili sposobnost otkrivanja objekta, mjerena u prisutnosti blještavila)
- oporavak od blještavila (koliko dugo je potrebno da se oporavi od izlaganja blještavilu)
- prag otkrivanja objekta s niskim kontrastom (sposobnost otkrivanja objekta čiji se osvjetljaj samo blago razlikuje od njegove pozadine).
Postoji interes za provođenje gore napisanih testova ali se oni još uvijek malo koriste i to većinom u eksperimentalne svrhe.
Važnost kontrasta objekata
Kontrast se definira kao karakteristika nekog mjesta koja čini da se neki predmet razlikuje od svoje pozadine. Na višim stupnjevima osvijetljenosti kontrast se može dobiti pomoću elemenata kao što su razlike u boji, uzorku, zasjenjenju, strukturi i svjetlu.
Pri vožnji motornog vozila noću, dostupan je samo kontrast svjetla. Ljudsko oko reagira na kontrast. Grubo rečeno, to je jedini način na koji se može vidjeti da je nešto ondje. Čini se da se obično podrazumijeva da je funkcioniranje sustava osvjetljenja u tome da osvijetli potencijalne opasnosti kako bi se one mogle vidjeti. Nije tako. Posao koji sustavi osvjetljenja moraju izvršiti je stvoriti kontrast između određenog objekta i njegove pozadine. Automobilska prednja svjetla obično rade tako da čine objekt svjetlijim od pozadine. Stalni sustavi osvjetljenja mogu to činiti, ili oni mogu osvijetliti pozadinu tako da se cilj vidi u silueti.
Od različitih načina na koje se može izračunati kvantiteta kontrasta, možda je najjednostavniji omjer koji opisuje odnos osvijetljaja između objekta i njegove pozadine. Na primjer, ako je osvijetljaj cilja 8 jedinica i osvjetljaj pozadine 2 jedinice, omjer kontrasta iznosi 4 prema 1.
Refleksija objekata
Svjetlosni se kontrast može postići kad objekt i pozadina primaju različita osvjetljenja, kad je pozadina prilično odmaknuta od objekta, kad pozadina sadržava izvore svjetla, ili kad objekt i pozadina imaju različite refleksije. U uvjetima noćne vožnje različita osvjetljenja općenito se pojavljuju u slučajevima koji nam omogućavaju da se vidi objekt u silueti. Na primjer, ulična lampa ili drugi izvori mogu povećati osvjetljaj ceste ili građevina iza pješaka, omogućavajući da ga/ih se vidi kao tamni predmet nasuprot svijetloj pozadini.
Zbog načina na koji su prednja svjetla konstruirana često se događa da osvjetljenje objekta nije dovoljno veće od osvjetljenja pozadine te se objekt ne vidi sve dok mu se vozilo toliko ne približi da postoji realna mogućnost za sudar. Glavna snaga sustava oborenog snopa je usmjerena prema dolje i desno. To znači da najviši stupnjevi osvjetljenja padaju na donji dio objekta, gdje je pozadina (obično površina ceste) relativno blizu. Ako oboje ima sličnu refleksiju, bit će malo kontrasta i mala vjerojatnost da će vozač primijetiti objekt.
Najbolja prilika za dobar kontrast u uvjetima noćne vožnje je u razlikama u refleksiji objekta i pozadine. Pješak koji nosi odjeću svijetlih boja općenito će biti uočen na većoj udaljenosti nego onaj koji nosi tamnu odjeću. Pješaka koji nosi reflektirajuću odjeću uočit će se na još većoj udaljenosti.
Analizom podataka utvrđeno je da je u suhim uvjetima cesta blizu ispitnom vozilu relativno svijetla, a osvjetljaj se smanjuje kako se povećava udaljenost od automobila, što je očekivano. Odmah nakon što se cesta smoči, maksimalni osvjetljaj ispred ispitnog vozila pada za oko 10% od suhe vrijednosti. Čak nakon 90 minuta maksimalni osvjetljaj pločnika iznosio je samo oko trećinu suhe vrijednosti.
Istraživači su također izmjerili refleksiju odjeće koju je nosilo 80 pojedinaca u različito vrijeme u godini. Rezultati pokazuju da je više od 40% izmjerene odjeće imalo refleksiju od 5% ili manje. Više od 60% odjeće je imalo refleksiju 10% ili manje.
Ti podaci jasno pokazuju da objekt, koji je u međusobnom djelovanju s automobilima na cestama s nekom učestalošću (pješaci), ima otprilike istu refleksiju kao i površina ceste u velikom postotku vremena. Čini se da bi to dovelo pješaka u bitno nepovoljan položaj.
Primjedbe