10 situacija koje nas na cesti najviše živciraju ...
- Opasne greške zbog kojih policajci rijetko kad zaustavljaju i kažnjavaju
- Premda su na prvi pogled blagi, nerijetko su povod za fizički obračun
- Oni koji za volanom spavaju, jednako su bezobzirni kao i cestovni divljaci
O kaznama za prebrzu vožnju, vožnju pod utjecajem alkohola pa čak i zbog nepropisnog parkiranja slušamo doslovno svaki dan. Međutim, raznih kršenja zakona na cesti je puno puno više, ali nadležni organi u nekim situacijama nisu jako dosljedni. To je najčešće tako, jer je za pojedine od dolje navedenih prekršaja teško provoditi nadzor, a ponekad ih je i gotovo nemoguće detektirati, izolirati te na koncu i procesuirati. Upravo iz tih razloga ti manji prekršaji postaju dio svakodnevice, nešto sasvim normalno i prihvatljivo, a ovise samo o vozačkoj kulturi svakog pojedinog sudionika u prometu. Česte žrtve takvih bezobzirnih vozača gube strpljenje, spremni su na provokacije odgovoriti verbalno, nekad čak i silom, a posljedice mogu biti tragične...
Svatko od nas barem je jednom u životu bio žrtvom obijesnog i nerazumnog vozača koji se kilometrima autocestom vozi po pretjecajnoj traci, najčešće brzinom manjom od maksimalno dopuštene, unatoč tome što u tim trenutcima nikoga ne pretječe. Za neke je to loša navika, a za neke, nedovoljno vješte, potreba, jer se zbog vlastite nesigurnosti po nekoliko stotina metara prije početka pretjecanja, primjerice kamiona, sele u lijevu traku i takvim manevrom usporavaju tempo bržih vozača te stvaraju nepotrebnu gužvu.
Upotreba mobilnih telefona za vrijeme vožnje uistinu nije prekršaj koji je na neki način zapostavljen od policije, ali, budući se radi o masovnoj pojavi, teško je uhvatiti sve prijestupnike. Iako će predstavnici zakona vrlo rado napisati prekršajni nalog uz kaznu od 500 kn za telefoniranje u vožnji, stekli smo dojam da se pojedinim drugim radnjama za volanom poput: konzumiranja jela i pića, pušenja, šminkanja, čitanja novina pa čak i opsluživanja djece na zadnjim sjedištima pridaje premalo pažnje. Uostalom sve te radnje drastično ometaju koncentraciju vozača.
Još u vrtiću djeca uče osnovna pravila ponašanja u prometu među kojima je jedno od važnijih obavezna upotreba ’žmigavaca’ prilikom promjene smjera kretanja. Zašto onda odrasli to toliko rijetko čine? Ne samo da je to neobzirno prema drugima, nego može biti i vrlo opasno. Posebno su delikatne situacije u kojima vozilo ispred počinje snažno kočiti, odjednom skrene u dvorište svoje kuće, a vi revoltirani time što nije dao ’žmigavac’ sa strahom pogledavate retrovizor u nadi da vozači iza vas neće prekasno reagirati.
Osim najveće dopuštene brzine vozači prema prometnim propisima moraju poštovati i minimalnu dopuštenu brzinu, koja iznosi barem 50 posto maksimalne brzine na pojedinim dionicama. U suprotnom prespori vozači često prouzroče stvaranje kolone, koja uvijek rezultira povišenom nervozom, padom koncentracije, a ponekad i nerazumnim pretjecanjima.
U ovom je slučaju riječ o dvije vrste prekršitelja. U prvoj su skupini mahom mlađi vozači koji smatraju kako upaljene prednje ’maglenke’ pretvaraju njihov prosječan automobil u sportski model, a u drugoj su oni koji smatraju kako je i nekoliko kapi kiše u noći dovoljan razlog za aktiviranje stražnjih svjetala za maglu pa čak i u gradskom prometu.
Svi razumijemo da je nekima od naših sugrađana sreća okrenula leđa i da ponekad nemaju drugog izlaza, ali prosjačenje na ulici zna biti vrlo neodgovorno i opasno, a to se ponajviše odnosi na slučaj velikih i slabo preglednih raskršća na kojima prosjak često prelazi po 2-3 prometna traka u trenutcima kada je na semaforu već upaljeno zeleno svjetlo. Neki od njih znaju biti neugodni i agresivni ako ih se odbije, a u većini slučajeva se radi o dobro organiziranim skupinama u kojima nadređeni uzima gotovo sav novac.
Neki vozači, najčešće u doba najveće gužve, pod svaku cijenu ulaze u raskršće, čak i u zadnjoj sekundi zelenog svjetla na semaforu, iako im je jasno da neće stići proći. Tada svojom sebičnošću blokiraju prolaz desetinama automobila iz drugih smjerova. Drugi vozači svoje negodovanje iskazuju trubljenjem, gestikuliranjem, psovanjem, a nerijetko polete i šake pa je stoga ovaj oblik vozačke nekulture i najčešći razlog za svađu.
Mi u svakom slučaju odobravamo ’blendanje’ kao oblik solidarnosti među vozačima u smislu kulturnog upozorenja na neku situaciju na prometnici, međutim, ponekad se svjetlosni signali koriste u sasvim pogrešnu svrhu. Riječ je o onim vozačima, najčešće na autocestama, koji uz nepropisno mali razmak u odnosu na vozilo ispred ’blendanje’ koriste kao način požurivanja. Iako je takav oblik pritiska na vozače ispred kažnjiv zakonom, oni rijetko kada padnu u ruke policije.
Klasičan primjer ovih prekršitelja su svi oni koji smatraju kako se parkirna mjesta za osobe s invaliditetom mogu iskoristiti u slučajevima velike žurbe. Ništa bolji nisu ni oni koji ostave automobil na cesti, biciklističkoj stazi ili čak tramvajskoj pruzi, jer su baš na 5 min. otišli do pekarnice, kladionice ili, pak, na piće u obližnji kafić.
Njima se nigdje ne žuri. Prvi su u koloni na semaforu i znaju da će proći kroz raskršće tijekom trajanja zelenog svjetla. Lagano gledaju kroz prozor i opuštaju se. Na žuto svjetlo uopće ne reagiraju, tek nakon nekoliko sekundi zelenog posežu za ručicom mjenjača i lijeno ubacuju u prvi stupanj. Ostali napeti kao puške ne razumiju zašto se u autoškoli ne uči simultano kretanje u koloni. Bilo koji veći talijanski grad mogao bi poslužiti kao prvoklasan primjer.
Primjedbe