Na našim cestama vlada zakon jačega!

Prometna nekultura

Poštujemo li svjetla na semaforima, puštamo li pješake, stajemo li na znak “stop”...
Kakva je situacija u Zagrebu, Mariboru i Grazu? Po nekim navikama smo najlošiji, po
nekima slični susjedima Slovencima, a u prometu bi nam trebali biti uzor Austrijanci

Kakva je prometna kultura Hrvata? Poštujemo li prometne
znakove? Pitate li svakodnevne sudionike u prometu, posebno
one u većim gradovima, odgovor bi vjerojatno bio jednoznačan
i negativno konotiran. Rijetki su oni koji u prometu barem jednom
nisu svjedočili očiglednom kršenju najstrožih zabrana ili znakova
izričitih naredbi. Prolasci kroz crvena svjetla, vožnja “žutim” trakama,
nepoštovanje prednosti pješaka na pješačkom prijelazu, ali i neoprezna
pretrčavanja pješaka na crveno svjetlo, nabrajanje bi potrajalo. Međutim,
statistika MUP-a za prvih pet mjeseci ove godine nudi drugačiju
sliku. Ukupan broj prekršaja u prometu koji za posljedicu nisu imali
prometnu nesreću smanjio se 3,1% u odnosu na isto razdoblje prošle
godine. Čitajući detaljnije, podaci bude optimizam. Broj sankcioniranih
prolazaka kroz crveno svjetlo na semaforu smanjio se 12,7%, no i dalje je
2907 vozača igralo ruski rulet riskirajući ne samo svoj život, nego i život
onih koji se, igrom sudbine ili kako već, zateknu na istom raskršću u istovrijeme.
Nesretnom ishodu takvog bezobzirnog i obijesnog ponašanja
svjedočili smo i nedavno u Zagrebu kad je mladić u ranim dvadesetima
i sitnim noćnim satima život skončao na bočnim vratima terenca kojim
je upravljao pijani i neodgovorni vozač prošavši kroz crveno svjetlo.
Češće smo poštovali i prometne znakove, a bili smo obzirniji i prema
pješacima. “Samo” 3153 puta smo im oduzeli prednost za razliku od
4274 puta prošle godine u istom razdoblju. Pohvalimo i pješake. Izgleda
da i oni polako shvaćaju čemu služi crveno svjetlo na semaforu. Čak
10,9% manje činilo je ovaj i slične prekršaje u prometu. Dakle, s jedne
strane imamo percepciju kako se prometni znakovi i propisi sve češće
zanemaruju, a s druge strane statistika MUP-a to pobija. Bio je to povod
za istraživanje HAK-a čija je svrha u prvom redu indikativna i edukativna
s obzirom na to da je, statistički gledano, broj prometnih situacija koje
smo obradili premali da bi se donosili čvrsto argumentirani zaključci.
Njih prepuštamo vama, a evo kako stoji činjenično stanje s terena.


Nepoštovanje žutog i crvenog svjetla na semaforu

Prije komentara rezultata treba napomenuti nekoliko
bitnih ograničenja samog istraživanja. Uvažavajući
udaljenost potrebnu da se vozilo sigurno zaustavi
na pojavu žutog svjetla, zonu raskrižja smo proširili
za dodatnih 40 metara. To je udaljenost potrebna da
se vozilo brzine 50-60 km/h sigurno zaustavi. Dakle,
brojili smo sva vozila koja se u trenutku uključivanja
žutog svjetla nalaze izvan te zone, a svejedno nastavljaju
vožnju, tj. ne koče kako bi se zaustavili. Pri tome
smo posebno izdvojili one koji su prošli kroz crveno
svjetlo. Zaključili smo da će rezultati biti ilustrativniji
ako ih usporedimo s, primjerice, situacijom u Sloveniji
i Austriji. Stoga smo otišli do Maribora i Graza.
Izazov je bio pronaći slična raskrižja, sa sličnom
gustoćom prometa i trajanjem žutog svjetla kako
bi rezultati bili usporedivi. U Zagebu je odabir pao
na križanje Ulice kneza Branimira i Svetica u smjeru
istoka. Razlog je jednostavan. Često na putu od kuće
do posla baš ovdje svjedočimo prolascima kroz žuto
i crveno svjetlo, iako je situacija slična, ako ne i gora,
na brojnim drugim zagrebačkim raskrižjima. Brojili
smo 1 sat u kojem se 45 puta izmjene zeleno i crveno
svjetlo. U tih 45 intervala raskrižjem je prošlo 945
vozila. Ona vozila koja skreću lijevo nismo brojali
jer imaju posebnu strelicu koja se uključuje nakon
uključivanja crvenog svjetla za ravno. U trenutku
uključivanja žutog svjetla ukupno se 30 vozila u sat
vremena zateklo na rubu ili neposredno izvan dogovorene
zone 40 metara od raskrižja. Njih 18 nastavilo
je vožnju, a 5 ili oko 18% nije uspjelo ući u raskrižje
tijekom trajanja žutog svjetla, nego su prošli kad je
na semaforu već bilo uključeno crveno svjetlo. Odmah
smo detektirali i najveći problem. Prije samog
raskrižja je ravni dio ceste u duljini nekoliko stotina
metara s ograničenjem brzine od 60 km/h. Većina
vozača prilazi raskrižju većom brzinom i problem
je što jednostavno ne stignu na vrijeme zakočiti, tj.
radije se odlučuju za snažnije ubrzanje. Za takvu
odluku pravo im donekle daje Zakon o sigurnosti
prometa na cestama s odredbom da vozilo ne smije
prijeći crtu zaustavljanja niti smije ući u raskrižje
ako se u trenutku kad se žuto svjetlo pojavi nalazi na
takvoj udaljenosti od prometnog svjetla da se može
na siguran način zaustaviti. Dakle, ako procijenite da
se ne možete sigurno zaustaviti, produžite. Procjena
što je sigurno prepuštena je vozaču te poslije policiji
i sudu, no činjenica je da svi oni koji ne mogu stati u
40 metara voze brzinom većom od dopuštene ili jednostavno
zanemaruju pojavu žutog svjetla. Sad smo
imali podatke za usporedbu, pa je trebalo posjetiti
susjednu nam Sloveniju. U Mariboru smo pronašli
slično raskrižje, riječ je o križanju Ulice Pariške
komune i Titove ceste. Semafori s 40 intervala u sat
vremena i prosječno 920 vozila po satu. Očekivali smo
slične, ako ne i bolje rezultate nego u Zagrebu, no
slovenski vozači su se pokazali drskijim od hrvatskih.
U sat vremena zabilježili smo 24 prolaska kroz žuto
svjetlo, od čega 12 kroz crveno. Dakle, 50% onih koji
su odlučili ubrzati na pojavu žutog svjetla to je počelo
činiti s takve udaljenosti i takvim intenzitetom da
nisu uspjeli proći kroz raskrižje. Zato su nas austrijski
vozači ugodno iznenadili. Na križanju Radetzkystrasse
i Wielandgasse u sat vremena izmijeni se 54
intervala crvenog i zelenog svjetla, a prođe 1465
vozila. Pa ipak, samo 15 automobila prošlo je kroz
žuto prema prije opisanim kriterijima, a ni jedan kroz
crveno. Nije sve ni u kulturi austrijskih vozača. Naime,
uključivanju žutog i crvenog svjetla prethodi zeleno
treptavo svjetlo, a to se pokazalo vrlo učinkovitim rješenjem
u smanjivanju broja nedopuštenih prolazaka
kroz raskrižje.


Prolazak na znak "stop"

Znak izričite naredbe koji zahtijeva potpuno zaustavljanje
vozila na križanju s cestom s prednosti prolaska
većina vozača u Zagrebu, pokazalo je naše istraživanje,
shvaća kao popularno zvani “trokut”, tj. znak koji označava
križanje s cestom s prednošću prolaska. Drugim
riječima, uspore na prilazu znaku, no rijetko tko doista
i zaustavi vozilo. Snimali smo promet na križanju Ulice
Mile i Divka Budaka. Za one koji bolje poznaju Zagreb,
to je križanje kod okretišta tramvaja Borongaj, ono
koje vodi prema ulazu na zapadnu tribinu Dinamova
stadiona. Birali smo raskrižje gdje postavljeni znak
“stop” ima smisla jer ima puno raskršća gdje bi “trokut”
bio puno prikladniji (npr. spajanje Ulice Frana Folnegovića
na Slavonsku aveniju). Uglavnom, raskrižje je
pregledno, no teško je procijeniti brzinu kojom dolaze
vozila Ulicom Mile Budaka iz smjera Branimirove ulice
i postavljanje znaka “stop” u potpunosti je opravdano.
Treba još napomenuti da nismo uzimali u obzir situacije
u kojima vozilo nailazi na promet po cesti s prednošću
prolaza jer tada se očito mora zaustaviti bez obzira na
znak. Nakon sat vremena rezultati su poražavajući. Kad
je na tom raskršću najfrekventnije, u jutarnjim satima,
od 34 dolazaka na znak “stop”, samo su se dva vozila
zaustavila. Jedno je bilo vozilo autoškole, a drugo je
imalo registracijske oznake drugoga grada. Situaciju
donekle može opravdati činjenica da raskrižjem
prolaze uglavnom stanovnici obližnjih kvartova koji
poznaju prometnu situaciju i time su samouvjereniji,
no ignoriranje znaka svejedno zapanjuje. Dapače,
trubi se onima koji previše uspore, bez da su stali, na
što ih obvezuje zakon. U Mariboru je situacija puno
bolja. Na Trgu Borisa Kidriča nešto je frekventnije,
zabilježili smo 112 dolazaka na znak stop, no 31%
vozača je postupilo prema naredbi znaka i potpuno
zaustavilo vozilo. U Grazu je teško bilo uopće pronaći
raskršće sa znakom “stop” (većina raskršća regulirana
je svjetlosnom signalizacijom), pa smo morali otići do
obližnjeg Leibnitza. Ondje smo bili u ulici Hasendorferstrasse
i situacija je dijametralno suprotna onoj u
Zagrebu. Od 48 dolazaka na znak stop, 40 vozila ili 83%
potpuno se zaustavilo


Neustupanje prednosti pješacima

Za ovu prometnu situaciju u Zagrebu odabrali smo obilježeni pješački prijelaz, i to
na križanju Martićeve i Tuškanove ulice, preko puta tržnice kraj Kvaternikova trga. Tu
je radnim danom, a posebno subotom prava košnica. Rijeka ljudi koja se slijeva na
pješački prijelaz pravi je test za vozače koji nailaze. Pri tome smo, ponovno radi veće
vjerodostojnosti, u obzir uzimali samo situacije u kojima pješak pokazuje namjeru
da stupi na pješački prijelaz jer, očito, kad već stupi i hoda, vozač nema drugog
izbora nego stati. U sat vremena zabilježili smo 98 takvih situacija. Samo u njih 24
ili mizernih 24,4% vozači su pravilno propustili pješaka, dok su u ostalim ili produžili
kao da pješak ne postoji ili vozili slalom izbjegavajući ga. U 12 situacija su dva i više
vozila prošla prije nego što je pješak uspio prijeći prijelaz. Ono što je zanimljivo, u
tih sat vremena nismo primijetili da se itko buni na očito kršenje prava pješaka. Kao
da je vladao neki prešutni dogovor u kojem se očito krši zakon, no većina ipak vodi
računa da se nekom nešto ne dogodi. Jer ni pješaci nisu bez grijeha. Kad se automobil
zaustavi, okruže ga sa svih strana, pa se čini da će ga kao kakvo pleme napasti
vrećicama i cekerima s placa. U Mariboru je više pozitivnih primjera. Od 64 situacije
na pješačkom prijelazu u Ulici heroja Bračića, u njih 60% vozači su propustili pješake,
a sad već očekivano Graz zaslužuje najveću ocjenu po pitanju vozačke kulture. Tamo
smo, na Elisabethiner Gasse, upisali kako je dojmljivih 87,5% vozača postupilo prema
pravilu i stalo na vrijeme kako bi propustili pješake.


Nepoštovanje crvenog svjetla za pješake

Osim vozila, zanimalo nas je kako se u prometu ponaša
njegova najbrojnija skupina sudionika - pješaci. U
subotnje prijepodne odšetali smo se do popularnog
zagrebačkog “zelenog vala” i stali na pješačkom prijelazu
kraj križanja Trga kralja Tomislava i Ulice baruna Trenka.
Ovaj se prijelaz nalazi na žili kucavici koja vodi od zagrebačkoga
Glavnog kolodvora do Trga i vrvi pješacima. Imali
smo što vidjeti. Od 300 pješaka koje je zateklo crveno
svjetlo na semaforu, njih 180 ili 60% prošlo je prijelazom.
Kao olakotnu okolnost možemo uzeti činjenicu da subotom
“zeleni val” nije prenapučen vozilima i da je većina
pješaka prelazila na crveno u trenutku kad su vozila bila
zaustavljena na prethodnim semaforima. No bilo je tu
i zaista opasnih situacija. Najveći problem je odsutnost
pažnje, jer kad više pješaka krene na crveno, dobar dio
ostalih ih slijedi po inerciji uopće ne provjeravajući dolazi
li vozilo. Po pitanju profila pješaka koji prolaze, pravila
nema. Muško, žensko, staro i mlado. Jedino smo kod nekih
stranaca, turista, primijetili nedoumice oko prelaska,
no očito se brzo prilagode kulturi u kojoj su se našli, pa i
oni sami već na sljedećem prijelazu staju samo ako baš
nailazi vozilo. Na križanju Partizanske i Prešernove ulice
u Mariboru sasvim drugačija slika. U sat vremena od 320
pješaka u podjednakom broju intervala kao i u Zagrebu,
samo njih 36 ili 11,3% nije poštovalo crveno svjetlo. U
Grazu smo bili na nešto prometnijem pješačkom prijelazu.
U sat vremena izbrojali smo 520 pješaka, a samo
50 ih je prošlo na crveno. To je oko 9,6%. Treba naglasiti
i zajednički nazivnik Maribora i Graza. Pješaci prolaze na
crveno pojedinačno, tj. jedan prođe, no drugi ga ne slijede
nego čekaju. Manje su povodljivi od pješaka u Hrvatskoj.